Ian Kershaw u svojem djelu Do pakla i natrag o 20. stoljecu - u koje smo jos uvijek duboko uronjeni, kao da to stoljece nikako ne uspijeva zavrsiti - pise s vremenske distance. On je sebe uspio smjestiti na osmatracnicu odakle o 20. stoljecu pise onako kako ce se o njemu pisati kada doista bude zavrseno, tamo negdje u prostor-vremenu kraja 21. ili pocetka 22. stoljeca. Ovo je knjiga buducnosti o nedavnoj proslosti, ali samim time i knjiga koja nam omogucuje da 20. stoljece dozivimo kao davnu proslost. Njegova Europa 20. stoljeca, koliko god da je strasna, polako nestaje u perspektivi, vidljivim ostaje najbitnije, a ta bitnost pocinje se ukazivati u svojoj banalnosti. Jasno, time biva jos strasnija. Kershaw je uspio pronaci ravnotezu izmeA u opceg i pojedinacnog, izmeA u zablje i pticje perspektive. Njegova freska obuhvaca sve i ne gubi se u pojedinostima. Ona je koliko lapidarni toliko iscrpni sazetak europskog 20. stoljeca, njegove politicke, ali i ekonomske, socijalne i kulturne povijesti, kao i povijesti svakodnevice i slobodnog vremena.
